Proteklih 15 godina kopam po svojoj prošlosti, tražim objašnjenja i razloge, pokušavam dokučiti zašto se stvari događaju u mom životu i polako sklapam puzzle od svog života. Kroz svu tu borbu i učenje skupila sam i znanja i sposobnosti ali i volje da doista budem tu i za druge, da im pomognem kao što su i meni drugi pomogli i da moje iskustvo bude tu da i drugi iz njega uče.
I onda odjednom se pojavi Artificial Intelligence (AI) koji rješava sve probleme u nekoliko poruka online, prosvjetljuje ti budućnost i zamjenjuje ljudsku podršku.
Ima jedan dio rada s ljudima koji se odnosi na stvaranje odnosa, na rapor, humanost, empatiju i bliskost. Koliko bliskosti ti može dati AI? Možda na prvu imaš osjećaj da te sluša, da je tu za tebe svaki put kada uzmeš u ruke mobitel i javiš se porukom, ali u nekom trenutku ti je potrebno da te netko zbiljski vidi, sasluša i osjeti… A to može samo drugi čovjek koji ti sjedi nasuprot. Onaj kojem možeš pogledati u oči i vidjeti u dušu i onaj koji isto tako može osjetiti tvoju dušu i razumjeti tvoju bol.
U proteklih dva mjeseca svi smo bili na rubu ovako ili onako. Život nam se promijenio u trenutku. Od danas do sutra posao je dobio novu dimenziju, naš dom je postao naš zatvor, svi dragi ljudi koje smo do sad u našem domu susretali na hodniku ujutro i popodne sada su dio naše svakodnevnice i s njima dijelimo apsolutno svaki trenutak našeg života. Nakon dva mjeseca neki jedva čekaju da se vrate na posao kako bi se odmorili, neki su se navikli na svoje životne suputnike i ne žele se više odvajati od njih, neki bi voljeli da kombinacija u kojoj su pronašli balans potraje.
Bez obzira u kojoj smo se kategoriji prepoznali, ipak je naša nova stvarnost osobni oprez, socijalno udaljavanje i poslovno reorganiziranje. A to je stres jer je promjena. I u takvim trenucima potrebna nam je podrška. Humanost, razumijevanje i podrška. A to može samo čovjek.
Iako pričamo o tome da se vraćamo u normalu, stvari više nikad neće biti iste kao prije. Vraćamo se u novo normalno, a to novo svima je nama strano. Sasvim je razumljivo da nam treba vrijeme da se prilagodimo, da spoznamo i prepoznamo svoje novo ja. Jer ni mi više nećemo biti isti. Razvijat ćemo nove vještine, stvarati nove odnose, učiti nova znanja. Nekima će biti lakše nekima teže, ali to je ono što nas sve čeka u novoj stvarnosti. Tražit ćemo nove načine kako da si olakšamo svakodnevicu i lakše se prilagodimo zahtjevima novog normalnog. Sve dok nam ne postane samo normalno.
To je proces u koji trebamo uložiti puno truda i dobro je tada imati nekog uz sebe – za podršku, za pomoć, za tišinu. Ponekad je potreban prijatelj, ponekad supružnik, ponekad čovjek sam sebi. Ali uvijek je potrebna humanost.
Članak je u originalu objavljen na portalu Inkubator sreće 04.05.2020.
Autorica članka je Dina Balić
